Srbija ne zaboravlja: Šta smo ponudili Srbima iz BiH i Hrvatske za ovih 20 godina
U bog te pita kakvoj zabiti, na nekom od prašnjavih „alternativnih prelaza“ izmeđuBosne i Srbije, završne godine krvavog rascepa Jugoslavije reporter RTS zaustavlja traktor s ogromnom prikolicom prepunom izbeglica: nekoliko je hiljada godina u toj gomili tužnih žena, zabrađenih crnim maramama, i snuždenih staraca.
„Kojim dobrom?“, veselo potura mikrofon Jovan Marković iz novosadskog ogranka državnog javnog servisa starcu spečenog lica kome, iz aviona se vidi, iz svake pore isijava tuga.
„Evo sa zlom“, mučno će starac. „Nije sa dobrom, sa zlom!“
I nema te reči, kadra ili metafore koji bi na bolji način opisali tadašnji odnos Srbije prema ratu u kojem ona, je li, nije učestvovala i prema patnji zlosrećnih sunarodnika koji su, svejedno da l’ u Bosni ili Hrvatskoj, služili kao potkusurivačka moneta u krvavoj verziji Tuđmanmiloševićeve društvenopolitičke igre „monopol“, patentirane u Karađorđevu, uz kajsijevu rakiju, martovskog jutra 1991.
Još je upereni mikrofon u nedođiji i bio najbolje što se moglo desiti nesrećnicima koji su pred pogromom pohrlili u zagrljaj matici Srbiji.
Ispostavilo se da je majka Srbija bila dalje nego što su mislili.
Ne TAMO DALEKO! Još dalje!
I bila je nepovratno intoksinirana mirom koji nije imao alternativu!
Danas se manje-više zna kojim su zlom, čuj mene – dobrom, kolone izbeglica nahrupile put Srbije.
Ali ne zna se kako je patentirana ideja da se baš sada zapati Dan sećanja, koji će metastazirati – u dane zlopamćenja. U pompeznu imitaciju parastosa, koji nije bio ni komemoracija, ni spomen na žrtve, ni podsećanje na dimenziju ljudske patnje. U političko-populističku instalaciju koja je, svojom ratnohuškačom retorikom, u prvi plan lansirala perspektivu rata. A sve pod motom SRBIJA NE ZABORAVLJA, kako je prigodan tekst naslovila državna agencija Tanjug.
Tačno dve decenije od sistemskog i masovnog zločina u Krajini, u okviru perfomansa SRBIJA NE ZABORAVLJA, kodnog imena PUSTIMO KRIK, neformalnog politčkog ARTiste Aleksandra Vulina, u Sremskoj Rači, na sredini nekadašnjeg Mosta kraljice Marije, koji spaja/razdvaja BiH i Srbiju, opevanog u pesmama Zabranjenog pušenja („A stara sjedi i plače, kaže, Dragane, pusti vijesti malo jače, od istorijskog Avnoja, do izbegličkog konvoja, preko Sremske Rače“) i Bore Drljače („Plači, mala, plači, osto sam na Rači, ne daju mi proći, ne mogu ti doći…“), kao u nekom lošem scenariju, susreli su se Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, ta dva sveta različita, i koji časak kasnije nemo s mosta gledali u talase koji odnose dva, u Savu spuštena, venca.
Zašto se počast odaje bacanjem venaca u reku, ne zna apsolutno niko: čak ni Zoran Babić, famozni ključar svih tajni SNS i srpskog jezika, koji uz blagoslov patrijarha Irineja i Aleksandra Vulina parastos/ceremoniju nadgleda iz podmornice parkirane na dnu Save!
Nimalo manja nepoznanica nije ni kako se Aleksandar Vulin, hibridna verzija Vojislava Šešelja iz 1991, našao na čelu organizacionog odbora za obeležavanje Dana sećanja na stradanje i progon Srba. Jer upravo je Vulin odapeo strelu najavom da Srbija jednostavno mora da pokaže koliko pati zbog stradanja Srba.
„Čekali smo 20 godina da pustimo iz sebe taj krik i kažemo koliko nam je teško zbog toga što je 250.000 naših sunarodnika proterano da se nikad ne vrati!“
Ali nije samo Vulin zapaljivim rečima uskovitlao prašinu koja će zakrvaviti oči!
I na mostu u Sremskoj Rači i na ostalim skupovima u Srbiji svih ovih dana dominiralo je – dostojanstveno zlopamćenje. Kao kontra, valjda, patriotskoj histeriji u Hrvatskoj!
I odsustvo empatije prema „drugoj strani“!
I glasno ćutanje o bilo kakvoj odgovornosti sabraće u kriku, koje je bilo mnogo zvučnije od sirena i crkvenih zvona.
Te večeri, vest o padu Krajine ide u 17. minutu udarnog Dnevnika RTS, tik posle vesti iz Ruande. Nije to tih dana bila samo politika RTS!
Umesto solidarnosti s proteranim ili izbeglim sunarodnicima, srbijanski mediji, makar najveći broj njih, okrenuli su se simbolici „tri mudra majmuna“, jednostavnoj i čistoj filozofiji koja kaže da, ako ne vidite zlo i ako ne čujete zlo, tada ga nećete ni govoriti.
U svoj toj čestitoj čistoti, svakog 4-5. avgusta tokom poslednjih devetnaest godina Srbija se sećala:
– neskrivene želje hrvatskog rukovodstva da broj Srba svede ispod tri odsto i reči Franje Tuđmana: „Moramo da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu“
– brojki koje je general Alan Goran, komandant civilne policije mirovnih snaga UN za područje Knina, objavio na kraju svoje misije: nakon dolaska hrvatskih snaga pronađeno je 128 ubijenih srpskih civila, a 73 odsto zgrada je uništeno
– podatka Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava da je tokom te operacije poginulo oko 700 civila, a spaljeno više od 20.000 srpskih kuća.
– imena 1.960 poginulih i nestalih Srba, od čega 1.205 civila, među njima 522 žene i 12 dece (po evidenciji Dokumentaciono-informativnog centra „Veritas“)
-· desetogodišnjeg Kordunaša Miloša Pajića, koji je, smenjujući se u vožnji s dedom, preko Banije i Bosne traktorom izvukao porodicu.
– takođe desetogodišnjeg Dejana Popovića, koji je svoju porodicu iz grotla „Oluje“ odvezao „jugom“.
– „potresne priče“ keruše Dene, koja je „krvavih šapa prešla 500 kilometara od Petrinje do Rume“ i posle 139 dana našla vlasnike u izbegličkom kampu.
ISTINA
Odvraćajući građane od slika i utisaka koji nisu bili konstruktivni deo zadate stvarnosti, mediji su sačuvali konzumente informacija od destruktivne negativnosti i učinili ih – majmunima: figurama jednog koji pokriva oči, drugog koji pokriva uši, i trećeg koji pokriva usta. U proseku, ma koliko sve to imalo negativnu etičku konotaciju, građani Srbije bili su bezbedni od istine koja im je bila pred očima.Danas to što smo odbijali da vidimo, a žurili da zaboravimo, izgleda strašnije nego u trenutku odvijanja:
– nedeljama pre nego će Hrvati uz klimoglav međunarodne zajednice zadati završni udarac, krajiškim vojnicima, starim u proseku 47 godina, koji vode brigu o ogromnoj teritoriji (samo je granica bila u dužini od 1.000 kilometara), uskraćuje se podrška iz Srbije i u tehnici i u ljudstvu!
– samo nekoliko dana uoči „Oluje“ krajiška delegacija uoči puta u Brisel, gde će (kasno) potpisati mirovni sporazum Plan Z-4, pokušava da u Beogradu od Miloševića dobije poslednje instrukcije. Tadašnji predsednik Srbije odbija da ih primi – na godišnjem je odmoru!
– Vojska Republike Srpske, kojom su komandovali predsednik Radovan Karadžić i general Ratko Mladić, baš kao u maju, tri meseca ranije, tokom hrvatske operacije „Bljesak“ u zapadnoj Slavoniji, ni sad nije ni orozom mrdnula da pomogne braći u nevolji!
– kolone izbeglih, u kojima su deca, žene, starci i poneki mrtvac, na granici sa Srbijom presreću policajci i usmeravaju ih najviše ka Kosovu: Beograd i ostali veći centri u Srbiji za proterane su bili zabranjene zone
– pre i nakon granice, jadnim ljudima koji nisu imali ni pet minuta da iz kuće pokupe najosnovnije lokalni Srbi u hodu ili na improvizovanim tezgama nudili su artikle: litar dizela za 10 maraka, veknu hleba ili sendvič s parizerom za pet, kilogram bresaka za četiri, malo pakovanje „plazma“ keksa za tri, flašicu vode za dve marke…
Naravno da doprinos Vučića, Nikolića, Dačića, Vulina i ostale bulumente ovoj tragediji nikad neće biti valorizovan. Pre svega zato što su u situaciji da taj doprinos sami mere i premeravaju.
A oni su sve samo ne mazohisti: iako su svi participirali u Miloševićevoj vlasti, koja je i te kako kriva za stradanje srpskog naroda u Hrvatskoj (i Bosni) i iako isključivo oni pune tri godine vrše vlast u Srbiji, danima, evo, kukaju kako su se posle 20 godina jedva izborili da dostojanstveno obeleže stradanje srpskog naroda.
Dočim su im za skupove podrške Mladiću ili Karadžiću dozvole bez pardona izdavane, je l’ tako!
Umesto da izbeglim nesrećnicima makar prizna status civilnih žrtava rata, država im je ponudila sveće, sirene, crkvena zvona i – krik. Dostojanstveno obeležavanje svelo se na to da je danas najistureniji političar Srbije, čovek iritantno rotirajućeg mišljenja, žrtvama „Oluje“ poželeo dobrodošlicu:
„Dobro došli, naši Srbi, naši Krajišnici, braćo, sestre, dobro došli svojoj kući. Stigli ste u vašu Srbiju, u vašu kuću i našu večnu Srbiju.“
Dostojanstveno obeležavanje dovelo je još i do toga da su se srpski Dan sećanja i hrvatski Dan pobede pretvorili u – dane huškanja.
Pa je danas, 20 godina kasnije, jasnije nego ikad da ono što se zgodilo 4, 5, 6. i 7. kolovoza 1995. nema apsolutno nikakvih dodirnih tačaka sa onim što se desilo 4, 5, 6. i 7. avgusta 1995.
Što samo pokazuje da su Srbi i Hrvati „jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao napola“.
Da ne bude zabune – patinu sa ove konstante svojevremeno je u svojim dnevničkim beleškama „skinuo“ meštar Miroslav Krleža!
Da Srbija ne bi zaboravila: kotač je točak, a povijest – istorija!
Izvor Newsweek